Prema svim zakonima aerodinamike bumbar

ne može letjeti, ali ga to ne sprječava da

leti!

Prvo, malo teorije.

Općenito, ljudsko ponašanje (tako i učenje) motivirano je s dvije osnovne vrste motivacije: vanjskom i unutarnjom motivacijom.

Kod vanjske motivacije naše je ponašanje potaknuto nekim vanjskim motivom. Na primjer, učenik uči zato da bi dobio dobru ocjenu, izbjegao kaznu, ili dobio neku, od roditelja obećanu, nagradu. Njegovo ponašanje je u ovom slučaju motivirano događajem izvan njega. Ova vrsta motivacije nije loša sama po sebi loši, ali često nije dovoljna da bi se osoba zaista primila učenja ili nekog drugog ponašanja.

Unutarnja motivacija pokreće osobu iznutra, pa tada učenik puno lakše uči i najčešće uživa u tome ili u bilo kojoj drugoj aktivnosti (ponašanju). Na primjer, učenik uči o nekoj zemlji da bi saznao podrijetlo svoje obitelji, učenik koji uči engleski da bi mogao komunicirati putem interneta s vršnjacima iz drugih zemalja i sl. Učenici s ovom motivacijom često ulažu više truda u učenje, uporniji su, uče s razumijevanjem i koriste više različitih tehnika učenja.

Ipak, iskustvo pokazuje da je najučinkovitija kombinacija jedne i druge motivacije.

Često čujemo kako roditelji kažu djeci: "Ne učiš za mene nego za sebe.".

Ali, tome nije tako, posebno kod djece mlađe školske dobi. Manja djeca, a često i starija ne razumiju zašto treba ići u školu i učiti, pa čine to kako bi roditelji bili zadovoljni - "mami i tati za ljubav".

Kao kada djecu učimo pravilima ponašanja i moralnim vrednotama. Prvo su odrasli ti koji vode djecu i postavljaju im granice, a djeca ih slijede i slušaju.

Potom ta pravila i vrijednosti djeca usvajaju kao svoje i "pounutruju" ih - ako odrasli obave "dovoljno dobar roditeljski posao". Uvijek imajte na umu da se od roditelja ne traži savršenstvo, stoga nemojte ni Vi sami biti prestrogi prema sebi!

Kako djeca rastu, raste i njihova radoznalost. Zasipaju svoje roditelje pitanjima: „Kako?“, „Zašto?“...

Često su roditelji u nedoumici kako odgovoriti na njihova pitanja, posebno ona škakljiva...

A onda dođe vrijeme za školu.

Nakon nekog vremena početni entuzijazam mnoge djece za školu i učenje često se topi, a ocjene postaju same sebi cilj, često pod utjecajem nas odraslih.

Kako to promijeniti?

"Tko hoće nešto naučiti, naći će način.

Tko ne želi, naći će izliku."

Pablo Picasso

Naravno, nećemo se sada „praviti“ da ocjene nisu važne. Ipak, mnogi roditelji vjeruju da su dobre ocjene znak da je sve u najboljem redu s njihovim djetetom...

Dakle, o čemu Vi najčešće razgovarate s Vašim djetetom kada dođe kući poslije škole?

Pitate ga kako je bilo u školi? Što pod tim najčešće mislite? Na ispitivanje, ocjene, vladanje?

Škola je srećom puno više od toga: nova znanja i vještine, druženja, šale, ozbiljni razgovori, zanimljivi događaji, prve ljubavi, zanimljive teme, odnosi s učiteljima... Koliko uistinu poznajete svijet svog djeteta? Što je s njegovim interesima izvan škole?

Razgovorom o svim tim „drugim“ temama pokazujemo svom djetetu da smo zainteresirani za njega, za ono što njega veseli i zanima, gradimo odnos povjerenja.

Pita li Vas dijete za pomoć ili namećete svoju pomoć i kada je dijete odbija?

Djetetu će pomoći roditelj koji ga razumije, koji mu pokaže da zna kako mu je teško, koji može pokazti da ponekad ni sam ne zna kako mu najbolje pomoći. Roditelj koji nudi pomoć, ali je ne nameće djetetu.

Možda ste se do sada i sami našli u situaciji da ste rekli djetetu da nešto ne mora napraviti, a ono je tek tada „navalilo“ na posao...

Pomažete li tako da samo pokazujete svoja znanja i vještine pred djetetom te se natječete s njim ili zajedno nastojite naći rješenje – kako u učenju, tako i u drugim životnim situacijama.

„Partnerstvo“ osnažuje i potiče dijete. Ne „servirajte“ gotova rješenja.

Možete zapitati Vaše dijete: Napreduješ li onako kako su zamislio? Ometa li te nešto u učenju? Treba li ti više vremena nego što su mislila? U kojim uvjetima najuspješnije učiš? Koja pitanja možeš sebi postaviti dok radiš? Kako sam sebe možeš potaknuti da ustraješ  u zadatku, održiš pažnju i sl. (npr. unutarnji govor “hajde, još malo”,  “kad ovo dovršim, moći ću van s prijateljima”,  “danas ću rješavati zadatke bolje nego prošli put”)...

Budite model Vašem djetetu.

Djeca koja vole učiti obično žive u obiteljima koje cijene znanje, u kojima je dozvoljeno i poželjno imati različita mišljenja, raspravljati i postavljati pitanja. Često su to obitelji u kojima se rado čita, koje obilaze muzeje, galerije, zoološke vrtove i slična mjesta koja nude upoznavanje svijeta oko nas.

Pomozite djetetu da nauči kako učiti, da usvoji radne navike. Potaknite ga da postavlja pitanja kao nekoć – zašto, kako – da traži smisao i korist u sadržajima koje uči.

E, da, ovakav pristup zahtijeva puno više roditeljskog angažmana i vremena...

Dragi roditelji, govorite svom djetetu jezikom ohrabrenja.

Sjećate se kako je bilo nekoć? Dobra ocjena se podrazumijevala, na riječima pohvale se štedilo u mnogim obiteljima – „da se djeca ne pokvare“.

Danas, mnogi roditelji danas znaju kako je važno pohvaliti dijete kada pokaže napredak, učini nešto dobro... Dakle, najčešće kada nas dijete razveseli dobrom ocjenom, odnosno učini nešto kako smo mi to zamislili, tražili ili se nadali: „To je dobro!“, „Bila si odlična“, „Sjajno!“

Naravno, jako je važno pri tome da kada hvalimo, to činimo neposredno nakon što se zbilo ono zbog čega hvalimo dijete. Još je važno da pohvala ne bude uvijek i samo općenita („Bravo.“) već specifična  – kako bi dijete točno znalo što je to dobro napravilo („Sobu si odlično pospremio.“).

Napravimo korak naprijed!

Neka Vaše dijete zna da vidite koliko je truda uložilo i kako je napredovalo. Tada govorite jezikom ohrabrenja. Ne zaboravite, ohrabrenje možete dati svom djetetu bez obzira kakav je rezultat ono postiglo. To je pravi način da ga motivirate jer će dijete graditi pozitivnu sliku o sebi.

Ipak, sve ovo neće imati učinka ukoliko dijete nije sigurno u ljubav i podršku svojih roditelja. Samopouzdano i sigurno dijete razvijat će sposobnosti rješavanja problema na koje nailazi, moći će se oslanjati na svoje snage, a na pogreške će gledati kao na nešto što se događa svima i na čemu možemo i naučiti. Samopouzdano i sigurno dijete bit će i motivirano dijete.

Što može pomoći u tome?

Prije nego reagirate, pokušajte vidjeti situaciju očima Vašeg djeteta (ponekad, nimalo lak zadatak, jer što idemo stariji, to brže zaboravljamo kako je to biti dijete i gledati svijet očima djeteta).

Ako Vaše dijete pokazuje otpor prema školi, školskim obvezama duže vrijeme, a pri tome još i rezultati učenja uporno izostaju, potrebno je razmotriti i neke druge moguće razloge teškoćama, osim nedostatka motivacije. Možda dijete ima neke specifične teškoće učenja ili emocionalne poteškoće (više na: http://os-stobrec.skole.hr/skola/_kolski_psiholog/pote_ko_e_u_u_enju). Posavjetujte se s učiteljima i školskom psihologinjom, školskom liječnicom!

Kada god je to moguće, dajte djetetu mogućnost izbora:

Često čujemo roditelje kako se žale da se djeca ne obaziru na njihove riječi, te na kraju počnu vikati ne bi li postigli ono što žele. I to sve jače i češće...

Umjesto toga, pokušajte nešto drugačije. Stvorite kontakt očima s djetetom i počnite – šaptati...

Možda Vas iznenadi reakcija djeteta...

I još jedna važna stvar – podržavajte interese i talente vašeg djeteta. Posebno je to važno kod one djece koja zaostaju s učenjem i imaju loše ocjene. „Oduzet ću mu košarku, jedino do toga mu je stalo...“, „Nema nogometa dok ne popraviš ocjene“... A taj sport (ples i slično) je možda jedina aktivnost u kojoj je Vaše dijete trenutno uspješno te se osjeća ugodno, nasuprot tjeskobe ili dosade koju osjeća u školi. Takva aktivnost je stoga važna za samopouzdanje djeteta. Uživajte u njegovim uspjesima i ne uskraćujte djetetu priliku za uspjeh!