Sličica iz života 1 - HIPERAKTIVNO PONAŠANJE

"Moja Ivana nigdje ne može mirno sjediti. Kada je bila mala morala sam skloniti sve ukrasne predmete s polica jer se penjala po njima i htjela dohvatiti sve što je vidjela. Dok nisam vidjela drugu djecu njene dobi mislila sam da je to normalno. Neprestano je morala biti pod nadzorom jer nisam znala kuda će se zavući. Sada su se samo promijenile situacije gdje se njen nemir vidi. Za vrijeme ručka se trese na stolici, lamata nogama, ispada joj pribor, neprestano priča. Slikovnicu uzme u ruke, prolista i odmah baci jer joj više nije zanimljiva, s vršnjacima se vrlo kratko može družiti jer ne slijedi igru, neprestano je u pokretu i stalno ih nešto zapitkuje. Kod kuće neprestano želi biti kraj mene, slijedi me gdje god idem, a kad tražim da se sama igra brzo mijenja aktivnosti i najčešće juri po kući. Voli igre vani, penje se na penjalice, tobogan, ljulja se, trči. U tramvaju mi je neugodno jer se neprestano okreće, vrpolji, zapitkuje ljude oko sebe. Kada je bila mala to je bilo simpatično, ali sada će u školu i zabrinuta sam. Poznanici  mi kažu da sam previše popustljiva, a ja ne mogu neprestano vikati  NEMOJ, NE,  SMIRI SE; jer ništa drugo u danu ne bih radila…"

Sličica iz života 2 - NEPAŽNJA

"Ana je mirna, draga djevojčica. Polazi šesti razred osnovne škole. Majka je dovodi kod psihologa jer više ne zna što da radi. Misli da je Ana lijena, jer ne razumije zašto djevojčica koja je intelektualno uredno razvijena nije zainteresirana za školu i zašto nije uspješna. Razrednica primjećuje da Ana često gleda kroz prozor, ne prepiše sve sa ploče i ne prati nastavu. Majka bi željela da je djevojčica samostalna u pisanju domaće zadaće, ali njoj to ne uspijeva. Traži da netko sjedi kraj nje, ne može raditi koncentrirano duže od pola sata. Roditelji se ljute na djevojčicu, a ona je sve povučenija, tužnija i misli za sebe da je nije dovoljno pametna. U razgovoru s psihologom djevojčica otkriva da joj je u školi teško usredotočiti se na izlaganje učitelja kada ih samo mora slušati, pažnja joj bježi ako je nitko ne potiče i ne hrabri, odvlače joj pozornost druga djeca, kada jednom prekine rad teško može nastaviti gdje je stala. Ne javlja se samoinicijativno za odgovaranje jer nema samopouzdanja. Teško joj je organizirati se kod učenja i pisanja domaće zadaće, voljela bi da je netko pokraj nje i pomogne joj rasporediti obaveze."

Sličica iz života 3 - IMPULZIVNOST

"Petra je učenica trećeg razreda osnovne škole. Osjećajna je, znatiželjna, nemirna. Intelektualne sposobnosti na razini su višeg prosjeka. Majka je primijetila već u predškolskom periodu da je djevojčica aktivnija, nestrpljivija i osjetljivija od druge djece te sklona ispadima bijesa. Polaskom u školu započeli su ozbiljni problemi. Učiteljica se tužila na Petrino ponašanje. Nije mogla mirno sjediti, okretala se naokolo, pričala s učenicima, nije se koncentrirala dovoljno dugo na postavljeni zadatak. Nije bila dovoljno ustrajna, nije stizala prepisati s ploče. Rukopis bi na početku rada bio donekle uredan no s dužinom rada postajao bi gotovo nečitak. Nije mogla čekati svoj red kod ispitivanja, upadala je drugima u riječ. Ako joj se činilo da je učiteljica nepravedno postupila odmah bi to glasno rekla. Teško je podnosila odgodu zadovoljstva – ako nije ostvarila odmah što želi odbijala bi suradnju, naljutila bi se, svađala. Majka je neprestano bila pozivana na razgovor kod učiteljice i pedagoginje  koje su smatrale da je djevojčica razmažena i neodgojena i tražile od majke da bude stroža i nauči djevojčicu boljem ponašanju. Kako se ponašanje djevojčice uz sva majčina nastojanja nije popopravljalo, djevojčica je upućena na dijagnostiku te je utvrđeno da se radi o ADHD poremećaju."

Izvor:http://www.udrugapuz.hr/adhd.htm  Tekst: mr.sc. Sekušak-Galešev, Snježana u: Moje dijete u školi, priručnik za roditelje djece s posebnim edukacijskom potrebama, ur: Igrić Lj. (u tisku)

Navedeni primjeri dobro oslikavaju tipične teškoće i probleme djece s ADHD-om, njihovih roditelja, kao i učitelja.

Iako se danas dosta govori o ADHD-u, pitanje koliko dobro poznajemo i razumijemo ovaj poremećaj.

ADHD je zapravo kratica engleskog naziva ovog poremećaja koji se javlja kod djece, mladih i odraslih osoba (Attention Deficit Hyperactivity Disorder = deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj).

ADHD se smatra neurorazvojnim poremećajem.

To znači da se

• znakovi ponašanju i/ili pažnji moraju javiti do ili oko 7. godine,
• a uzrok poremećaja nalazi se u smetnjama u funkcioniranju mozga, a ne na primjer, u lošim odgojnim metodama roditelja.

Može imati tri oblika (podtipa):

pretežno hiperaktivni,

pretežno nepažnja i

kombinirani.

Iako primjeri opisuju tri djevojčice, treba reći da se ADHD javlja u većem broju kod dječaka kod kojih je češće prisutna hiperaktivnost u ponašanju.

Svako se dijete ponekad može ponašati nemirno, impulzivno i imati teškoće u koncentraciji, ali kod djece s ADHD-om to je svakodnevni problem. Impulzivnost može dovesti do kršenja obiteljskih i školskih pravila, kao i odnosa među vršnjacima. 

Ponekad dijete s ADHD-om nije svjesno na koji način ometa druge, svjesno je samo da se okolina često ljuti na njega i prigovara mu.

Inteligencija djece s ADHD-om je normalna, ponekad i iznadprosječna, ali im je školski uspjeh često slabiji od intelektualnog potencijala.

ADHD je poremećaj koji, iako u nastavi može često biti ometajući, zapravo nevidljiv, skriven pod ponašanjem koje često pogrešno nazivamo neposlušnošću, neurednošću, lijenošću i tvrdoglavošću. 

ADHD je složen problem, a njegovo dijagnosticiranje nije jednostavno te zahtijeva timski pristup.

Drugim riječima, potreban je pregled:

• pedijatra,
• neurologa,
• dječjeg psihijatra,
• mišljenje defektologa-rehabilitatora i logopeda, 
• psihologa.

Uz ADHD, dijete može imati i neki dodatni poremećaj ili teškoću, na primjer, disleksiju i disgrafiju (teškoće u čitanju i pisanju), poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem, anksioznost i depresiju...

Vrlo važan izvor informacija pri tome su roditelji djeteta, kao i učitelji koji dijete upoznaju u sasvim drugačijem okruženju od onog obiteljskog.

Neki će roditelji reći: "Sve smo isprobali... i na lijepi način i grubi... ništa ne pomaže!".

Drugi će možda s nevjericom slušati zapažanja učitelja ili drugih roditelja o ponašanju njihova djeteta. Sve dok se ne nađu u prilici gledati svoje dijete u skupini vršnjaka.

Tada će uočiti da je njihovo dijete u usporedbi sa svojim vršnjacima znatno nemirnije, teško se koncentrira, naglo je u svojim reakcijama, izrazito teško se organizira i orijentira u odnosu na budućnost, zahtjevnije je od svojih vršnjaka…

 Ako roditelj ne zna kako se nositi s djetetovim simptomima, oni će se pogoršavati...

 Stoga je jako važno da djetetova najbliža okolina dobro razumije njegove teškoće - uzroke, moguće posljedice, simptome, kao i kako postupati s djetetom!

Dijete s ADHD-om zbog prirode svojih teškoća ne može razviti u skladu sa svojim uzrastom tako često očekivanu samostalnost u razvijanju radnih navika.

Teškoće će biti manje ako je dijete:

pod vrlo strukturiranom i dosljednom kontrolom,

 bavi se nekom vrlo zanimljivom aktivnošću - na primjer, na igralištu, prilikom igranja na računalu,

 u interakciji jedan naprama jedan s odraslom osobom (pomoć u učenju, kod psihologa, liječnika ili sl.),

 dok ga se često nagrađuje za primjereno ponašanje.

Roditelji djece s ADHD-om, kao i obitelj u cjelini, izloženi su pojačanom stresu, a odnosi između roditelja i djeteta često su narušeni jer roditelji vjeruju da je problematično ponašanje djeteta namjerno.

Veći je rizik od bračnih problema, a češća je i pojava depresije kod članova obitelji, jer djetetova teškoća zahtijeva drugačiji pristup nego što je potrebno kod djece bez teškoća.

Braća ili sestre, kao i učenici u razredu koje dijete s ADHD-om pohađa, reći će da je tom djetetu sve dozvoljeno te da nikad nije kažnjeno. Stoga će trebati i njima objasniti zašto je tome tako i pomoći im da razumiju.

Složen problem traži i složen odgovor, pa su u slučaju ADHD-a uspješne intervencije one u kojima obavezno sudjeluje obitelj, škola, liječnici i stručnjaci za mentalno zdravlje, a po potrebi se koriste i lijekovi.

Foto: pixabay.com