ZANIMLJIVOSTI O VRTLARSTVU
Kraljevsko hortikulturno udruženje (prvo takvo udruženje na svijetu, osnovano još 1804.g.) pokrenulo je u Velikoj Britaniji Kampanju za školske vrtove.
Tom kampanjom želi se potaknuti i podržati škole u nastojanju da omoguće djeci priliku za vrtlarenje.
Zašto vrtlarenje?
Očekuju da će upravo vrtlarenje unaprijediti razvoj različitih vještina kod djece i potaknuti njihov razvoj.
Stručnjaci Kraljevskog udruženja su surađujući sa školama zaključili kako vrtlarenje može koristiti djeci (i ne samo njima) na različite načine:
- unaprjeđuje fizičko i mentalno zdravlje
- izgrađuje životne vještine kao što su komunikacija i timski rad
- ima pozitivan utjecaj na pismenost, matematičke vještine i sposobnosti usmenog izražavanja
- obogaćuje školski kurikulum – od prirodnih predmeta, matematike i geografije do umjetničkih predmeta i jezika
- ohrabruje usvajanje boljeg, zdravijeg životnog stila
- poučava o okolišu i održivosti
- pomaže mladima da razviju osjećaj odgovornosti te se na bolji način uključe u svoje okruženje.
Inspiracija
Priča švicarskog pisca Jeana Giona
(u skraćenom obliku)
Izvor: http://www.logoterapija.com/logoterapija-2
Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita.
Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga.
Zbog čega bi dalje živio?
Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su oboljeli…
U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo.
Odlučio je pomoći.
Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira.
Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.
Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo.
Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao.
Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale.
Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga.
Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša.
Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.
No dogodilo se i mnogo više.
Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove.
Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave.
U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.