Danas, 20. kolovoza 2014. g., s puno smija i pokoju suzu ispratili smo našu Danicu Grančić, učiteljicu razredne nastave u zasluženu mirovinu.

Kao što je njoj učenik napisao: "Drago mi je da ste bili dio mog djetinjstva...", Danica je poručila nama: "Drago mi je da sam bila dio ove škole!".

Za tu prigodu, kolegica Ivana Bačić opjevala je našu Danicu u stihu i rimi.

Svršila Dana radni vijek bez mana

(saga o Danici Grančić pisana slobodno-vezanim stihom)

Upozorenje : za vid aktivnih djelatnika ! Umirovljenici obavezno čitati uz korištenje pomagala po volji. Za sve dodatne informacije obratite se sada svom liječniku, a ne više ravnateljici škole.

U Stobreču živi 

jedna žena fina,

odgojila je generacije Stobrečana

i dva kršna sina.

Iz daleka se vidi

kosa joj crvena,

to je za šalu

uvijek spremna žena.

Vic za vicom sipa kao iz rukava,

radne zgode sa sela živo prepričava.

Njen snažni glas iz razreda se čuje,

a zvonki joj smijeh školom odjekuje.

Nevjeste hvali,

za unuke gine,

vječno je u žurbi,

a svugdje stigne.

Ove godine, zadnjeg školskog dana,

Ode u mirovinu, naša draga Dana.

Kolegice mila,

ne tuguj odveć

što napuštaš zbornicu

naše škole Stobreč.

Kad te tuga stisne –

sjedi i vozi svoj „brum-brum“

i sjeti se da više ne pišeš

školski kurikulum.

Na sebe i Milana troši penzijicu bajnu,

s osmjehom se osvrni na karijeru sjajnu.

Doživjela si kraj radnog vijeka,

jest da mirovina nije neka !

Zato od sada uživaj u svakom danu,

Mi zaboravit nećemo našu Danu.

Zdrava i vesela bila, draga Danice !

Vječni si dio naše zbornice !

Bit će teško bez tvoje šege –

Grančićka, vole te tvoje

Kolegice i kolege !!!!